Dragi Daleki,
Već znate sve što nan se dogodilo na povratku iz Nigdjezemske, ali isto ćemo Van se još malo potužit. Jer papir trpi svašta. Tipkovnica isto.
Došli smo na aerodrom i sve je još bilo u redu. Čekirali se. Na brzinu uletili u priručni H&M di smo kupili crni šal, crno-bilo-cvjetni šal, dvi ogrlice (jednu klasično zlatno-ljubičastu i jednu disko koja se prelijeva u disko bojama). Još je s nama bila i La Mulata. Onda smo se lagano zaputili prima kontroli pasoša. I to smo prošli u redu. Ali tu smo ostali sami sa svojon zamantanošću.
Nakon kontrole pasoša počeli smo obilazit priručne butige. Kupili smo britanski Cosmo. Kupili smo suvenir za Nashe. I lagano se uputili prima avionu. Lagano smo se uputili i lagano se šetali i osjećali se lagano još nesvjesni tragedije. Na nama su bile rebatinke, retro vesta iz haundema, u ruci nova kultna torba, a u njoj Cosmo. Avion je poleti bez minute zakašnjenja. Seli smo, pobožno pogledali video s uputama kako stavit pojas za spašavanje i bezbrižno listali Cosmo. I onda nan je sinulo. Kapot. Ni s nama. Ni uz nas. Naš praktički novi (kupili smo ga iza Nove godine), bili, čisti (taman s kemijskega čišćenja) kapot. U glavi smo probali rekonstruirat di smo ga svukli i di smo ga ostavili. Ali kako i uvik kad ništo izgubimo u sjećanju je bila crna rupa. Imali smo ga dok smo još bili s La Mulatom, ona je pametna, ona bi primjetila da smo ga nigdi ostavili. Znači između kontrole pasoša i ulaska u avion. I vjerojatno prin osjećaja lagane šetnje prima avionu. Mahnito smo pretraživali po crnon rupi u sjećanju, ali naravno ništa nismo našli. Zaustavili smo stjuardesu i pitali je što i kako. Ona nan je uputila sažalni smješak, ali nas je ipak uputila i na Croatiu Airlines na Schipholu.
Sletili smo, vazeli kufer i nastavili put doma bez kapota. Srića ni bilo puno zima i nismo morali obuć žuti žemper jer nan se apsolutno ni uklapa u kombinaciju.
Došli smo doma i počeli luđački nazivat telefone i pretraživat internet. Već smo i poruku poslali La Mulati da pogleda malo. Na internetu smo ispunili obrazac Izgubljeno- nađeno i počeli zvat informacije na Schipholu. Odgovor je uvik bi ne. Sljedeći dan smo ih toliko zvali da su nan rekli da ne moramo zvat više od dva puta na dan. Od tada i dalje zovemo svaki dan. Ponovo smo ispunili formular jer smo u međuvremenu dobili odgovor da ništa ni nađeno. Kad dobijemo informacije i oni nan reču da nema bilega beneton kapota onda pitamo je li ima bilo koji bili kapot. Jučer su nan rekli da ima još jedan ali da je to cacharel. U k. To ni naš.
Znamo Daleki da na oven svitu ima puno problema i da je gubitak kapota minorni događaj. Ali svejedno smo tužni. Min se jadno vežemo za svoju robu. Prve dane smo imali osjećaj kako da nan je, božesačuvaj, niko umri. Sjetili smo se svoje prijateljice Žrtve Mode koja je bila izjavila da ako bi jon niko ništo učini čizmama da bi toj osobi oči iskopala.
Nadalje, zamišljali smo kako neko zlostavlja naš kapot. Kako ga goru s cigaretima. Polivaju s kečapom, vržiju po podu. Gazu po njemu. Bilo nan je jadno grubo. Isto tako ne razumimo kako niko može vazet tuđi kapot. Min ne bi nikad. Nama bi se gadilo. Min bi ga dotakli toliko da ga predamo nadležnima. Kakvi su to ljudi što uzimaju tuđe kapote? Nikakvi, eto kakvi.
Naravno da ćemo i danas nazvat Izgubljeno-nađeno, premda su nan jučer rekli da je malo vjerojatno da će se pojavit nakon 7 dana.
Spes mors ultima.
Vashi Neutješni
P.S. Već smo obašli i Benetton misleći da su se negdi skrili lanjski komadi. Ništa. Ove dane ćemo se zaputit i put outleta. Možda, možda…
